Fizika
Први принцип је да не заваравате сами себе — а себе је најлакше преварити.
— (1974)
Petodimenzionalni klasični model pokušava da rekonstruiše kvantno ponašanje bez kvantizovanja gravitacije
Rad u časopisu Scientific Reports predlaže okvir 4D + tau u kojem se uobičajeno prostorvreme razvija prema dodatnom parametru. U simulacijama i modelskim izračunima u ravnoteži dobija Newtonovu gravitaciju, teži osnovnoj strukturi opšte relativnosti i reprodukuje korelacije tipa EPR i interferenciju nalik eksperimentu s dvostrukim prorezom putem dinamike svetskih linija. Rezultat je provokativna teorijska konstrukcija, a ne eksperimentalni dokaz da je kvantna gravitacija rešena ili da je standardna kvantna mehanika pogrešna.
U orbiti je kuhinjska so rasla u šuplje kocke. Gravitacija je promenila salamuru, a ne so
Kristali natrijum-hlorida uzgajani na Međunarodnoj svemirskoj postaji uključivali su šuplje, stepenaste kocke široke 2 do 8 milimetara. Radovi podržavaju objašnjenje prenosom supstance: uobičajeno taloženje i strujanje podstaknuto uzgonom bili su snažno potisnuti, dok je difuzija dominirala ranim rastom. Kristalna rešetka nije postala novi oblik soli, a eksperimenti ne uspostavljaju industrijski proces.
Eksperiment s hladnim atomima testira 'problem vremena' kvantne gravitacije — kao laboratorijsku analogiju, a ne odgovor
U kanonskoj kvantnoj gravitaciji Wheeler-DeWittova jednačina nema spoljašnji sat koji bi poredavao događaje: to je 'problem vremena'. Rad jednog autora izoluje Bose-Einsteinov kondenzat, deli ga tankom optičkom barijerom na neposmatrani i posmatrani sektor te gradi unutrašnji sat iz entropije koja među njima teče. To 'entropijsko vreme' uređuje širenje i ponovo sažimanje posmatranog sektora, a efektivna jednačina reprodukuje izmerene podatke u ispitanom slučaju niske barijere. To je kontrolisano ispitno okruženje za ideje relacijskog vremena: 'veliki prasak', 'veliko sažimanje' i 'mini-svemir' analogne su oznake za zarobljeni gas, a ne stvarna kozmologija, i rad ne tvrdi da rešava problem vremena ili kvantnu gravitaciju.
Crne rupe slede termodinamičke 'zakone' — novi rezultat proširuje ih na crne rupe daleko od ravnoteže
Od 1970-ih poznato je da crne rupe slede zakone koji odražavaju termodinamiku, ali najčišća verzija važila je samo za crne rupe koje miruju u ravnoteži. Novi rad u Physical Review Letters proširuje prvi i drugi zakon na crne rupe koje se brzo menjaju — gutaju materiju, spajaju se ili zrače — koristeći lokalno definisane 'dinamičke horizonte'. Time se i nasilno evoluirajućoj crnoj rupi mogu pridružiti temperatura i entropija. To je matematički rezultat unutar klasične opšte relativnosti, a ne nova kvantna gravitacija, opažanje ili rešenje paradoksa informacija crne rupe.
U modelu gravitacije zasnovanom na entropiji lokalna gustina entropije pada dok ukupna entropija raste
Rad u Physical Review D izvodi temperature, pritiske i prvi zakon u okviru Gravity From Entropy, predloženog modela modifikovane gravitacije. U kasnovremenskoj Friedmannovoj aproksimaciji male zakrivljenosti lokalne gustine entropije i energije modela padaju, dok širenje uzrokuje rast ukupne entropije. Izračun je interno konkretan, ali uslovan: Friedmannove kozmologije nisu egzaktna rešenja pune teorije, a ovo nije posmatrački dokaz da gravitacija proizlazi iz entropije, objašnjenje izmerene tamne energije ili završena teorija kvantne gravitacije.
Fuzijska mašina zagrejala je plazmu stiskanjem — stvaran korak, ali ne i elektrana
LM26 kompanije General Fusion sabio je magnetizovanu deuterijsku plazmu implodirajućom litijevom oblogom i pokazao da se zagreva — temperatura elektrona porasla je više od tri puta, do izmerenog vrha od oko 0.72 keV (718 ± 80 eV, približno 8 miliona °C), a većina zagrevanja pripisana je samoj kompresiji, mehanizmu na kojem počiva njihov pristup fuziji magnetizovane mete. To je stvarna inženjerska kontrolna tačka za taj put prema fuziji. Ali to su i prvih 11 impulsa na jednom mašini, opisani u preprintu kompanije koji nije recenziran, pri temperaturi još oko deset puta nižoj od one potrebne gorućoj plazmi — bez neto energije, breakevena i električne energije. Pokazan mehanizam, ne izgrađena elektrana.
Kvantna mehanika može se zapisati samo realnim brojevima — kvaka je u načinu kombinovanja sistema
Godine 2021. široko je odjeknuo rezultat prema kojem se verzija kvantne mehanike s realnim brojevima može eksperimentalno falsificirati, a eksperimenti iz 2022. slagali su se sa standardnom kompleksnom kvantnom teorijom. To se često predstavljalo kao dokaz da su imaginarni brojevi fizički stvarni. Novi rad u Physical Review Lettersu izoštrava tvrdnju: izgradite realnu formulaciju na drukčijoj, argumentirano fizičkijoj pretpostavci o načinu kombinovanja odvojenih sistema i ona reproducira svako predviđanje kompleksne kvantne mehanike, uključujući višečestične testove. Pošteno čitanje jest da su kompleksni brojevi praktični, a ne strogo nužni — i da su raniji eksperimenti isključili jednu određenu realnu teoriju, ne realne brojeve u principu. To je rezultat iz osnova teorije na papiru, ne novo merenje, i ne traži da iko prestane koristiti kompleksne brojeve.
Kvantna memorija napokon se poboljšavala kako je rasla — stvarna prekretnica, ali ne i gotov mašina
Google Quantum AI prvi je put čisto pokazao da kvantna memorija sa surface codeom može raditi ispod praga: dok je kod rastao s udaljenosti 3 na 5 pa 7, stopa logičkih grešaka eksponencijalno je padala (oko 2.14x pri svakom povećanju za dva), a najveća memorija, udaljenosti 7 i sa 101 kubitom, nadživjela je svoj najbolji fizički kubit — iznad breakevena — uz korekciju grešaka u stvarnom vremenu. To je dugo tražena inženjerska prekretnica. Ali to je i jedan logički kubit koji služi kao memorija, sa stopom greške još daleko od onoga što trebaju stvarni algoritmi, bez logičkih operacija, s neobjašnjenim podom grešaka koji autori sami ističu i s još mnogo redova veličine skaliranja. pređen prag, ne isporučeno računar.
Fuzija katalizovana mionima: skriveni korak reakcije napokon direktno viđen — ne korak prema energiji iz fuzije
Koristeći izuzetno oštar rendgenski detektor s kvantnim senzorima, fizičari su usmerili mione u smrznuti deuterij i prvi put direktno posmatrali mionske molekule u prolaznim „rezonantnim” stanjima — otkrivši da približno polovina miona prolazi putem izostavljenim iz standardnog opisa fuzije katalizovane mionima. Time se potvrđuje dugo predlagani mehanizam nastanka i nameće revizija modela oblasti. To je stvaran napredak u gledanju i razumevanju reakcije — ne korak prema fuziji kao izvoru energije: ne poboljšava efikasnost, ne rešava usko grlo gubitka miona („alpha sticking”) i izveden je u deuteriju, a ne u energetski relevantnoj smeši deuterija i tricija.