Fizika
Ništa nije previše čudesno da bi bilo istinito ako je u skladu sa zakonima prirode.
— (1849)
Petodimenzionalni klasični model pokušava rekonstruirati kvantno ponašanje bez kvantiziranja gravitacije
Rad u časopisu Scientific Reports predlaže okvir 4D + tau u kojem se uobičajeno prostorvrijeme razvija prema dodatnom parametru. U simulacijama i modelskim izračunima u ravnoteži dobiva Newtonovu gravitaciju, teži osnovnoj strukturi opće relativnosti te reproducira korelacije tipa EPR i interferenciju nalik pokusu s dvostrukim prorezom putem dinamike svjetskih linija. Rezultat je provokativna teorijska konstrukcija, a ne eksperimentalni dokaz da je kvantna gravitacija riješena ili da je standardna kvantna mehanika pogrešna.
U orbiti je kuhinjska sol rasla u šuplje kocke. Gravitacija je promijenila salamuru, a ne sol
Kristali natrijeva klorida uzgojeni na Međunarodnoj svemirskoj postaji uključivali su šuplje, stepenaste kocke široke 2 do 8 milimetara. Radovi podupiru objašnjenje prijenosom tvari: uobičajeno taloženje i strujanje potaknuto uzgonom bili su snažno potisnuti, dok je difuzija dominirala ranim rastom. Kristalna rešetka nije postala novi oblik soli, a pokusi ne uspostavljaju industrijski proces.
Pokus s hladnim atomima testira 'problem vremena' kvantne gravitacije — kao laboratorijsku analogiju, a ne odgovor
U kanonskoj kvantnoj gravitaciji Wheeler-DeWittova jednadžba nema vanjski sat koji bi poredavao događaje: to je 'problem vremena'. Rad jednog autora izolira Bose-Einsteinov kondenzat, dijeli ga tankom optičkom barijerom na nepromatrani i promatrani sektor te gradi unutarnji sat iz entropije koja među njima teče. To 'entropijsko vrijeme' uređuje širenje i ponovno sažimanje promatranog sektora, a efektivna jednadžba reproducira izmjerene podatke u ispitanom slučaju niske barijere. To je kontrolirano ispitno okruženje za ideje relacijskog vremena: 'veliki prasak', 'veliko sažimanje' i 'mini-svemir' analogne su oznake za zarobljeni plin, a ne stvarna kozmologija, i rad ne tvrdi da rješava problem vremena ili kvantnu gravitaciju.
Crne rupe slijede termodinamičke 'zakone' — novi rezultat proširuje ih na crne rupe daleko od ravnoteže
Od 1970-ih poznato je da crne rupe podliježu zakonima koji zrcale termodinamiku, ali najčišća verzija vrijedila je samo za crne rupe koje mirno sjede u ravnoteži. Novi rad u časopisu Physical Review Letters proširuje prvi i drugi zakon na dijelove kvazilokalnih horizonata koji ispunjavaju uvjete za segmente dinamičkog horizonta i mogu biti proizvoljno daleko od ravnoteže — tijekom akrecije, kolapsa i većine faza spajanja crnih rupa. Simulacije prate kvazilokalni horizont tijekom čitavog spajanja, ali zakoni još ne obuhvaćaju kratak interval oko stapanja kada on nije segment dinamičkog horizonta. Temeljni okvir pripada općoj relativnosti, uz poluklasičnu primjenu na isparavanje; nije riječ o novoj kvantnoj gravitaciji, opažanju ni rješenju zagonetke informacija crnih rupa.
U modelu gravitacije zasnovanom na entropiji lokalna gustoća entropije pada dok ukupna entropija raste
Rad u Physical Review D izvodi temperature, tlakove i prvi zakon unutar Gravity From Entropy, predloženog okvira modificirane gravitacije. U kasnovremenskoj Friedmannovoj aproksimaciji male zakrivljenosti lokalne gustoće entropije i energije modela padaju, dok širenje uzrokuje rast ukupne entropije. Izračun je interno konkretan, ali uvjetan: Friedmannove kozmologije nisu egzaktna rješenja pune teorije, a ovo nije opažački dokaz da gravitacija proizlazi iz entropije, objašnjenje izmjerene tamne energije ili dovršena teorija kvantne gravitacije.
Fuzijski stroj zagrijao je plazmu stiskanjem — stvaran korak, ali ne i elektrana
LM26 tvrtke General Fusion sabio je magnetiziranu deuterijsku plazmu implodirajućom litijevom oblogom i pokazao da se zagrijava — temperatura elektrona porasla je više od tri puta, do izmjerenog vrha od oko 0.72 keV (718 ± 80 eV, približno 8 milijuna °C), a većina zagrijavanja pripisana je samoj kompresiji, mehanizmu na kojem počiva njihov pristup fuziji magnetizirane mete. To je stvarna inženjerska kontrolna točka za taj put prema fuziji. Ali to su i prvih 11 impulsa na jednom stroju, opisani u preprintu tvrtke koji nije recenziran, pri temperaturi još oko deset puta nižoj od one potrebne gorućoj plazmi — bez neto energije, breakevena i električne energije. Pokazan mehanizam, ne izgrađena elektrana.
Kvantna mehanika može se zapisati samo realnim brojevima — kvaka je u načinu kombiniranja sustava
Godine 2021. široko je odjeknuo rezultat prema kojem se verzija kvantne mehanike s realnim brojevima može eksperimentalno falsificirati, a pokusi iz 2022. slagali su se sa standardnom kompleksnom kvantnom teorijom. To se često predstavljalo kao dokaz da su imaginarni brojevi fizički stvarni. Novi rad u Physical Review Lettersu izoštrava tvrdnju: izgradite realnu formulaciju na drukčijoj, argumentirano fizičkijoj pretpostavci o načinu kombiniranja odvojenih sustava i ona reproducira svako predviđanje kompleksne kvantne mehanike, uključujući višečestične testove. Pošteno čitanje jest da su kompleksni brojevi praktični, a ne strogo nužni — i da su raniji pokusi isključili jednu određenu realnu teoriju, ne realne brojeve u načelu. To je rezultat iz temelja teorije na papiru, ne novo mjerenje, i ne traži da itko prestane koristiti kompleksne brojeve.
Kvantna memorija napokon se poboljšavala kako je rasla — stvarna prekretnica, ali ne i gotov stroj
Google Quantum AI prvi je put čisto pokazao da kvantna memorija sa surface codeom može raditi ispod praga: dok je kod rastao s udaljenosti 3 na 5 pa 7, stopa logičkih pogrešaka eksponencijalno je padala (oko 2.14x pri svakom povećanju za dva), a najveća memorija, udaljenosti 7 i sa 101 kubitom, nadživjela je svoj najbolji fizički kubit — iznad breakevena — uz korekciju pogrešaka u stvarnom vremenu. To je dugo tražena inženjerska prekretnica. Ali to je i jedan logički kubit koji služi kao memorija, sa stopom pogreške još daleko od onoga što trebaju stvarni algoritmi, bez logičkih operacija, s neobjašnjenim podom pogrešaka koji autori sami ističu i s još mnogo redova veličine skaliranja. Prijeđen prag, ne isporučeno računalo.
Fuzija katalizirana mionima: skriveni korak reakcije napokon izravno viđen — ne korak prema energiji iz fuzije
Koristeći iznimno oštar rendgenski detektor s kvantnim senzorima, fizičari su usmjerili mione u smrznuti deuterij i prvi put izravno opažali mionske molekule u prolaznim „rezonantnim” stanjima — otkrivši da približno polovica miona prolazi putem izostavljenim iz standardnog opisa fuzije katalizirane mionima. Time se potvrđuje dugo predlagani mehanizam nastanka i nameće revizija modela područja. To je stvaran napredak u gledanju i razumijevanju reakcije — ne korak prema fuziji kao izvoru energije: ne poboljšava učinkovitost, ne rješava usko grlo gubitka miona („alpha sticking”) i izveden je u deuteriju, a ne u energetski relevantnoj smjesi deuterija i tricija.