Fizika
Prvo je načelo da ne smiješ zavaravati samoga sebe — a sebe je najlakše zavarati.
— (1974)
Petodimenzionalni klasični model pokušava rekonstruirati kvantno ponašanje bez kvantiziranja gravitacije
Rad u časopisu Scientific Reports predlaže okvir 4D + tau u kojem se uobičajeno prostorvrijeme razvija prema dodatnom parametru. U simulacijama i modelskim izračunima u ravnoteži dobiva Newtonovu gravitaciju, teži osnovnoj strukturi opće relativnosti te reproducira korelacije tipa EPR i interferenciju nalik pokusu s dvostrukim prorezom putem dinamike svjetskih linija. Rezultat je provokativna teorijska konstrukcija, a ne eksperimentalni dokaz da je kvantna gravitacija riješena ili da je standardna kvantna mehanika pogrešna.
U orbiti je kuhinjska sol rasla u šuplje kocke. Gravitacija je promijenila salamuru, a ne sol
Kristali natrijeva klorida uzgojeni na Međunarodnoj svemirskoj postaji uključivali su šuplje, stepenaste kocke široke 2 do 8 milimetara. Radovi podupiru objašnjenje prijenosom tvari: uobičajeno taloženje i strujanje potaknuto uzgonom bili su snažno potisnuti, dok je difuzija dominirala ranim rastom. Kristalna rešetka nije postala novi oblik soli, a pokusi ne uspostavljaju industrijski proces.
Pokus s hladnim atomima testira 'problem vremena' kvantne gravitacije — kao laboratorijsku analogiju, a ne odgovor
U kanonskoj kvantnoj gravitaciji Wheeler-DeWittova jednadžba nema vanjski sat koji bi poredavao događaje: to je 'problem vremena'. Rad jednog autora izolira Bose-Einsteinov kondenzat, dijeli ga tankom optičkom barijerom na nepromatrani i promatrani sektor te gradi unutarnji sat iz entropije koja među njima teče. To 'entropijsko vrijeme' uređuje širenje i ponovno sažimanje promatranog sektora, a efektivna jednadžba reproducira izmjerene podatke u ispitanom slučaju niske barijere. To je kontrolirano ispitno okruženje za ideje relacijskog vremena: 'veliki prasak', 'veliko sažimanje' i 'mini-svemir' analogne su oznake za zarobljeni plin, a ne stvarna kozmologija, i rad ne tvrdi da rješava problem vremena ili kvantnu gravitaciju.
Crne rupe slijede termodinamičke 'zakone' — novi rezultat proširuje ih na crne rupe daleko od ravnoteže
Od 1970-ih poznato je da crne rupe slijede zakone koji zrcale termodinamiku, ali najčišća verzija vrijedila je samo za crne rupe koje miruju u ravnoteži. Novi rad u Physical Review Letters proširuje prvi i drugi zakon na crne rupe koje se brzo mijenjaju — gutaju tvar, spajaju se ili zrače — koristeći lokalno definirane 'dinamičke horizonte'. Time se i nasilno evoluirajućoj crnoj rupi mogu pridružiti temperatura i entropija. To je matematički rezultat unutar klasične opće relativnosti, a ne nova kvantna gravitacija, opažanje ili rješenje paradoksa informacija crne rupe.
U modelu gravitacije zasnovanom na entropiji lokalna gustoća entropije pada dok ukupna entropija raste
Rad u Physical Review D izvodi temperature, tlakove i prvi zakon unutar Gravity From Entropy, predloženog okvira modificirane gravitacije. U kasnovremenskoj Friedmannovoj aproksimaciji male zakrivljenosti lokalne gustoće entropije i energije modela padaju, dok širenje uzrokuje rast ukupne entropije. Izračun je interno konkretan, ali uvjetan: Friedmannove kozmologije nisu egzaktna rješenja pune teorije, a ovo nije opažački dokaz da gravitacija proizlazi iz entropije, objašnjenje izmjerene tamne energije ili dovršena teorija kvantne gravitacije.
Fuzijski stroj zagrijao je plazmu stiskanjem — stvaran korak, ali ne i elektrana
LM26 tvrtke General Fusion sabio je magnetiziranu deuterijsku plazmu implodirajućom litijevom oblogom i pokazao da se zagrijava — temperatura elektrona porasla je više od tri puta, do izmjerenog vrha od oko 0.72 keV (718 ± 80 eV, približno 8 milijuna °C), a većina zagrijavanja pripisana je samoj kompresiji, mehanizmu na kojem počiva njihov pristup fuziji magnetizirane mete. To je stvarna inženjerska kontrolna točka za taj put prema fuziji. Ali to su i prvih 11 impulsa na jednom stroju, opisani u preprintu tvrtke koji nije recenziran, pri temperaturi još oko deset puta nižoj od one potrebne gorućoj plazmi — bez neto energije, breakevena i električne energije. Pokazan mehanizam, ne izgrađena elektrana.
Kvantna mehanika može se zapisati samo realnim brojevima — kvaka je u načinu kombiniranja sustava
Godine 2021. široko je odjeknuo rezultat prema kojem se verzija kvantne mehanike s realnim brojevima može eksperimentalno falsificirati, a pokusi iz 2022. slagali su se sa standardnom kompleksnom kvantnom teorijom. To se često predstavljalo kao dokaz da su imaginarni brojevi fizički stvarni. Novi rad u Physical Review Lettersu izoštrava tvrdnju: izgradite realnu formulaciju na drukčijoj, argumentirano fizičkijoj pretpostavci o načinu kombiniranja odvojenih sustava i ona reproducira svako predviđanje kompleksne kvantne mehanike, uključujući višečestične testove. Pošteno čitanje jest da su kompleksni brojevi praktični, a ne strogo nužni — i da su raniji pokusi isključili jednu određenu realnu teoriju, ne realne brojeve u načelu. To je rezultat iz temelja teorije na papiru, ne novo mjerenje, i ne traži da itko prestane koristiti kompleksne brojeve.
Kvantna memorija napokon se poboljšavala kako je rasla — stvarna prekretnica, ali ne i gotov stroj
Google Quantum AI prvi je put čisto pokazao da kvantna memorija sa surface codeom može raditi ispod praga: dok je kod rastao s udaljenosti 3 na 5 pa 7, stopa logičkih pogrešaka eksponencijalno je padala (oko 2.14x pri svakom povećanju za dva), a najveća memorija, udaljenosti 7 i sa 101 kubitom, nadživjela je svoj najbolji fizički kubit — iznad breakevena — uz korekciju pogrešaka u stvarnom vremenu. To je dugo tražena inženjerska prekretnica. Ali to je i jedan logički kubit koji služi kao memorija, sa stopom pogreške još daleko od onoga što trebaju stvarni algoritmi, bez logičkih operacija, s neobjašnjenim podom pogrešaka koji autori sami ističu i s još mnogo redova veličine skaliranja. Prijeđen prag, ne isporučeno računalo.
Fuzija katalizirana mionima: skriveni korak reakcije napokon izravno viđen — ne korak prema energiji iz fuzije
Koristeći iznimno oštar rendgenski detektor s kvantnim senzorima, fizičari su usmjerili mione u smrznuti deuterij i prvi put izravno opažali mionske molekule u prolaznim „rezonantnim” stanjima — otkrivši da približno polovica miona prolazi putem izostavljenim iz standardnog opisa fuzije katalizirane mionima. Time se potvrđuje dugo predlagani mehanizam nastanka i nameće revizija modela područja. To je stvaran napredak u gledanju i razumijevanju reakcije — ne korak prema fuziji kao izvoru energije: ne poboljšava učinkovitost, ne rješava usko grlo gubitka miona („alpha sticking”) i izveden je u deuteriju, a ne u energetski relevantnoj smjesi deuterija i tricija.